Jun 20, 2012

Kako sam te izgubila...

Baš onda kada sam pomislila da su moji snovi besmisleni i satkani od mnoštva prepisanih želja iz knjiga o sreći, pojavio si se ti. Bio si idealan, zaista jesi. U mojim očima oličenje savršenstva, muževan zaštitnik i večna podrška – u najavi.

Gradili smo naš zamak i sakrivali se tamo povremeno, daleko od hrpe senki. Voleli smo naš mir i zvuke naizmeničnih uzdaha nakon dugih pogleda. Bila je to neverovatna sinergija punih usana, nežnih dodira i tek ponekog blagog osmeha.

     Sećam se, nestajala sam u tvom naručju kad god bi mi prišao, uhvatio me oko struka, 
podigao i zavrteo najjače što možeš, sve dok ne padnemo na vlažnu, tek pokošenu travu. Pa ti si voleo čak i moj nesavršen osmeh. Divio si se toj upornosti da ti dokažem da nisi u pravu, čak i kada smo oboje znali da zapravo jesi. Bila sam ti slatka kada se ljutim, i na tebi smešan način, pokušavam da skrenem pažnju na sebe. Voleo si me onakvu kakva sam bila – tvrdoglava, vragolasta i pomalo razmažena.

A šta sam ja uradila? Da li sam se potpuno prepustila i uživela u ulogu tvog predmeta obožavanja? Jesam li zaboravila taj osećaj ispunjenosti na samu pomisao da si moj? Da li sam iz čistog hira počela preturati po tvojim, jedva vidljivim manama? Jesam…

- Prigovarala sam ti što se ne briješ redovno i što me bocka tvoja brada (možeš misliti),

- Zamerala sam ti što se nisi javio na telefon baš onda kada sam JA htela da razgovaramo,

- Ugušila sam te konstantnim, nevažnim pitanjima,

- Nisam ti dopustila da imaš svoj prostor i uživaš u vremenu kada smo bili razdvojeni,

- Moj egoizam je želeo tvoju potpunu posvećenost meni i samo meni,

- Želela sam apsolutnu kontrolu nad tvojim životom,

- Isprovocirala sam duboka osećanja koja si gajio i potpuno te razočarala.

Nisi više mogao da trpiš pritisak i gledaš me kako se gubim i bledim u lavini izmišljenih pravila i preporučenih recepata. Odlučio si. Nije ti bilo lako, to dobro znam. Iako te tada nisam razumela, imao si potpuno pravo. Poljubio si me poslednji put i zatvorio vrata našeg zamka. Tek nakon što sam čula zveckanje ključeva, škljocanje brave i tup udarac katanca, shvatila sam da sam te zauvek izgubila.

Ne, nesvesno oterala od sebe.

Danas, posle toliko vremena, sedim na našoj omiljenoj klupi, osluškujem tišinu ali i dalje čujem tvoje korake koji mi nedostaju. Ispisujem ove reči na iskrzanom listu papira i poručujem da sam svoju lekciju dobro utvrdila a ti si me na najteži mogući način naučio da postanem bolja osoba.

Hvala ti na tome, gde god da si!




















With love,
Marina

3 comments:

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...